Vila Velebita

<poem> Velebit se zovem, junak sam ti pravi Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi.

Da istinu kažem baš mi dobro nije Mene sunce pali, studen vjetar bije. Sunčana mi žega kosu poharala Zelenu mi bradu bura obrijala.

Obraze mi grdi kiša, sn'jeg i krupa, Jadransko me more po tabanu lupa.

Iz neba me biju str'jele i gromovi, Noge su mi bose, a goli bokovi.

Nevolja i tuga stisnulo me jato, Al' ja čvrsto stojim: ne bojim se zato!

Nek me munje biju i dave oblaci Na muci se pravi poznaju junaci!

Još Ličanin vrli po meni se skita, Još u gori pjeva vila Velebita.

Iza mene Lika i Krbava slavna, L'jevo Dalmacija, desno Istra travna.

Uza mene leže Senj i Nehaj smjeli, Kraljevica, Bakar, Novi i Bag b'jeli: Preda mnom je puklo sinje more slano, Po njemu otoci, stado raštrkano: I Pag, i Rab i Krk, Cres i Lošinj kitni, I Molat i Olib, Silba, Susak sitni, I još mnogo drugih ispred nogu mojih Ja ih često brojih, još ih ne izbrojih.

Čuvam ovce da ih vuci ne zateku, Da mi ne zastrane, da mi ne uteku.

Tim se, brate dragi, dičim i ponosim, Pa visoko glavu u oblake nosim.

Vladimir Nazor, Velebit

<poem>